Dugo već hodam ovom pustinjom koju zovu dunjalukom. Bos, nagrižen hladnim noćima, oprljenih tabana na vrućem dnevnom pijesku pustinje i žedan… Žedan sebe uglavnom, a gladan svih vas koji mi bacate ljubav pod noge.
Ne zadržavajte se dugo tu. Tuga će vas zarobiti. Ona umotana u ljubav i sreću je najgora. Istina, volio bih da me neko zna. Da me otkrije i upozna. Al’ to su pusti snovi sijedog čovjeka sa mramornom maskom isklesanom u snažno samopouzdanje i inspirirajući osmijeh nade. Gotovo je. Prošle su šanse i prokockane su prilike. Sada, čekajući da prolete svjetlice koje zovemo godinama, pišem bezveznu poeziju, slušam muziku pravljenu od čežnje i zamišaljam da sam sreo sam sebe prije 30 godina i dobio priliku da se nasvajetujem o životu.
Enjoy!